• 06.02.2008. partijanerica11

    PUCA MEEEEE

  • MIR...


    Biti zaljubljen ne znači nužno i voljeti. Biti zaljubljen je određeno stanje; voljeti je čin. Stanje podnosimo, za čin se odlučujemo. (Denis de Rougemont)



    budi mi romantika... ovih dana...


    04
    Tišina je tako lijepa..Ljepote nad ljepotama na svakoj ravni, na svakom nivou; čak i u blatu lotos može procvjetati. Baš kao što se mjesec odražava u jezeru, čak i valovi ga mogu pokvariti, samo kamenčić bačen u jezero je dovoljan. Ali iako može biti uznemireno, ono je sposobno reflektirati onostrano u svojim neuznemirenim momentima. To ja zovem meditacijom: jedan neuznemireni moment uma - koji je uvijek uznemiren, ali je sposoban biti neuznemiren. (Osho)






    Kao putnik kroz vrijeme, zagledana u bijelog leptira, doplutala sam i do tebe. To vrijeme, što je uvijek uzimalo određeni drhtaj tijela, određeni dah, određeni otkucaj srca, naslonilo se nedavno na moje rame i ostalo. Procvale usne i nježan vjetar oblikovali su jedan dan u mom životu kad sam u svom centru osjetila trag zvijezde, koja tone u sebe. Bezbrojnih želja više nema. Samo jedno osvježenje, nakon mnogih godina provedenih u disharmoniji sebe i svog bića. I dalje, zagledana u bijelog leptira, uzela sam tvoju ruku i povela te negdje, gdje se žuti disk polako diže sa istoka i gdje nam je nebo naklonjeno malo više, nego inače. To modro nebo nije od nas dignulo ruke. Polako smo mu prišli i prihvatilo nas je. Hvala mu.





    Od mladih leptira nije ostalo tragova. Izgubila sam iz vida njihov let, njihove kretnje, jer na kamenom zidu nema praha s njihovih krila. U stupnju iznad boli duša u kasne sate ispraća ukus morske soli s tvojih usana. Kroz dlanove su prošle nečije ruke, kroz oči su neke svjetlosti probile svoj put i nestale u beskraju. Miris proljeća uvlači se u blaženstvo ove noći i otvara vrata za hladnija prostranstva. Nebo sjevera sprema svoj plašt, kojim će prekriti moj grad gdje dišem sama. Još uvijek dišem sama i silueta na zidu je samo moja. Na stolu se čežnja bori sa razumom i odvaja svijest od podsvijesti bez luči, što bi bar na tren osvijetlila koridor kretanja. More svjetlosti, kao bezimeni ratnici, napada osjetljive oči duše. Ona se povlači sve više u svoju tamu, u tu zavjetrinu iz koje će opet gledati mirno, spokojno i nakon nekog dana izroniti svježa, kako bi nekog dočekala otvorenih očiju i srca.




    Duše su izvršile izbor nad ljudima i jedna je odabrala mene. Pokretni most između dva svijeta, između jarke sadašnjosti i mračne prošlosti rastjeruje mrak zaborava. Zar sam posljednja što mora osjećati sve titraje u tvom srcu? Zar sam karika prvog i posljednjeg niza u koji uplićeš svoje prste i zar samo mene miluju tvoje riječi? Pijem vodu iz tvoje ruke, a cvijet pokraj izvora uzalud pokušava dobiti malo sunca, kad ga kriju velike krošnje drveća. Hoće li taj cvijet uvenuti? Hoće li izdržati toliku tamu oko sebe? Penjem se prema visokom brijegu gdje me čekaju neke dobre duše. I u velikom i u malom svijetu se događaju iste bitke, usponi i padovi. Moj korijen se nalazi u tvojim rukama. Ti znaš kako ugasiti tu vatru i rastjerati tu tamu. Predivna noć je ustupila mjesto ovom jutru u kojem se nalazim još umornija od jučer. Isto udaljena od svega, isto u potrazi za svim. Zašto? ...jer nisi kraj mene. Niti ćeš to ikada biti.


    Iz srca otkidam neke riječi, uzimam ih u ruke i stavljam neka polako kapaju iz zelenog flomastera ... formira se zgusnuta riječ, niz po niz i listovi knjige se pune u priče, što su počele svoj život izvan ove bijele površine. Sve je to slijepa mreža za snove, čaša vode u pustinji... dok nisam ugledala tvoje lijepe plave oči... kao prazna zvona na katedrali zvale su me da preskočim sjenu i zarotiram se oko tebe. Uspjele su... čudim se samoj sebi, kako zaranjam u te plave oči, drugačije od onih koje sam voljela... Pokrivaš sve moje oblike točno na onim mjestima gdje su prelomljeni pravci kretanja, pratiš me točno tamo gdje sam zastala i puštaš da se spajamo u mirnim nemirima, u čudnim tumačenjima pojava bez snopova svjetla... Privikavaš me na sebe, učim kako ponovni život nije kruta umjetnost, već ono što je bilo duboko zatvoreno, svileno i mekano pa tek sada dobiva svoje prave oblike ...


    Komentiraj

    5 komentara

    1. annye46 Ana 07.02.2008. 00:39:00

      Treba se dizati i krenuti,tako je treba se boriti...svatko onaj koji želi nešto to će i dobiti samo treba imati snage ići dalje.... pusa papa

    2. Toleee_bsQ Ana 06.02.2008. 22:23:00

      hmmm dugacko .....joj..

    3. deedee1502 Ana 06.02.2008. 16:27:00

      jako lijepo napisano.svaka čast!

    4. __MaLaAaA__ Ana 06.02.2008. 16:17:00

      niceeee....... :))))))

    5. Duffle_Bag_Girl Ana 06.02.2008. 13:49:00

      ovo je fakat predivno... stvarno znas kako bacit covjeka na razmisljanje :) ipak, nije za preletit :) treba se fakat posvetit tekstu da bi se razumjelo. Svaka cast!

    Prijavite se da da bi mogli komentirati