• 18.05.2017.

    Predstavljamo legendu zagrebačke klupske scene: Sav taj jazz, rock i funk Ozrena Kanceljaka

  • Nekadašnji menadžer "Jugotona" te direktor Porina i ZAMP-a, puštao je glazbu s Dinom Dvornikom, radio kao DJ u kultnim klubovima Kulušić i Lapidarij, a danas ga možete čuti na "Zagreb Disco" partyjima. Pogađate o kome je riječ?

    Da Ozren Kanceljak nije običan DJ, znaju brojne generacije ispred nas, no, njegov opus ostavio je značajan trag u domaćoj glazbenoj industriji i brojnim projektima vezanim uz glazbu. Bavio se glazbenim novinarstvom i menadžmentom, a "dobar sluh" naslijedio je od svog tate koji je također, jako volio glazbu. Kako i sam kaže,"manijakalno" preslušavanje glazbe prirodno ga je odvelo iza DJ pulta kada je počeo puštati glazbu na školskim i kućnim tulumima, a onda je došla prilika za puštanje glazbe u Lapidariju. Zahvaljujući angažmanu, volji i strasti Ozren je postao prepoznatljivo lice zagrebačke klupske scene 80-ih.

    l


    "Pa Kulušić je legendaran, ali kao dio neke prošlosti.  A ja sam samo bio dio tog keleidoskopa raznovrsnih tematskih večeri. Moj je program, danas bi se reklo, eklektičan, te smatram da je baš zbog toga bio poseban i uspješan. Puštao sam funk (što je tada bilo zaista rijetko), i rock, soul pa i jazz, a to sam sve kombinirao još i s domaćim novim valom. Dakle, ako mi se sviđala neka stvar, bez obzira na žanr ili vrijeme od kuda je dolazilo, nastojao sam je ukomponirati u program. I mislim da sam se po tome razlikovao. Odrastao sam na swingu Lionela Hamptona, Count Basiea i Dukea Ellingtona, kao i gospel pločama Nat King Colea te Golden Gate Quartetu (i dalje imam te tatine vinile u svojoj kolekciji). Moja preferencija ka funku i fusionu bila je nekako i predodređena." Nikada nije bio punker,  ali cijeni i voli novi val, baš kao i rock. Još davno je odlučio kako neće dijeliti svoj “kućni” ukus, osim s najbližim prijateljima, i to samo s kojima dijeli iste ili slične preferencije. No, ipak nam je otkrio kako si voli pustiti dobru jazz glazbu Avishai Cohena, grupu Snarky Puppy, Al Di Meolu, opuse Bena Webstera... A kada se zaželi rocka, iz njegovih zvučnika "drmaju" gitare Aerosmitha i Foo Fightersa. Priznaje kako mu "ne leži" glazba Laibacha, a jedina glazba koju prezire je ona koju sviraju muzičari koji ne znaju svirati.


    Deset godina nakon zatvaranja Kulušića, puštao je glazbu na "Weekend Media Festivalu" u sklopu programa “Kulušić reunion” kada ga je "oprala" ozbiljna trema, ali navrnula su mu i druga lijepa sjećanja iz doba poznatog zagrebačkog kluba:
    "Najdivljije, i po mnogo čemu posebne su bile večeri u Lapidariju jer smo bili mladi, ludi i divlji i bilo je stvarno nezaboravno. Puštali smo stvari koje uopće nisu bili ni singlovi. Nitko nije znao za te snimke i nitko drugi ih na svijetu nije puštao, ali su ljudi bili otvoreni i fantastično smo se zabavljali. O tome kako smo donosili torbe prepune boca džusa vodki da ne pričam, svi smo se častili. Kulušić je bila već ozbiljnija priča: prema "Lapu", kvantni skok u profesionalnost. A onda sam vodio i program u Aquariusu. Svoj “povratak” na prvom WMF-u u sklopu programa “Kulušić reunion”, na poziv Tome Ricova, pamtit ću cijeli život. Vježbao sam doma set punih tjedan dana i to se vidjelo. Bilo je fantastično: 2 000 ljudi plesalo je kao 'omađijano' ".

    j


    Bogato glazbeno iskustvo i znanje Ozrena Kanceljaka rezultirali su i jednom vrlo zanimljivom knjigom o glazbenoj industriji,  "Milion - Nož u leđa", u kojoj se, između ostalog, dotiče autorskih prava i DJ-anja. Ponekad je vrlo teško odrediti granicu krađe i preuzimanja pjesama, odnosno miksanja tuđih radova, a naš sugovornik imao je iz prve ruke priliku vidjeti kako taj dio glazbenog svijeta funkcionira:

    "Zakoni ne mogu zaustaviti kreativnost. Dakle, puno najljepših stvari koje se danas puštaju su, u zakonskom smislu ilegalne. Veliki dio remixeva, reedita, reworksa napravljeni su bez dozvola, no, time nisu postali loši. Moje je mišljenje da se današnja zakonska regulativa posve pogrešno odnosi prema novim oblicima kreativnosti i kao da želi zaustaviti vrijeme u 19. stoljeću, odnosno, ne razumije te oblike niti ih pokušava shvatiti. Ali time se ti kreativni procesi neće zaustaviti. Usporit će ih i omesti, ali će se najbolji probiti. Primjerice, Reflex je na početku radio samo “na divlje”. Kasnije je počeo dobivati “stem-ove" koje je mixao na svoj način. No, da nije radio na divlje, nikada ne bi pokazao svoj talent. Dakle, zakonska granica postoji, ona je vrlo jasna, ali po meni pogrešna u smislu poštivanja razvoja ljudske kreativnosti."
    Čvrsto stoji pri svom stavu i ne slaže se sa sistemom dozvola pa se tako više ne želi ni angažirati u tom smislu. Ipak, sinu je platio dozvolu kako ne bi imao neugodnost jer, kako sam kaže: "Vjetrenjače su formalno pobjedile. Što ne znači da Don Quijote nije u pravu."

    k


    Zanimalo nas je je li naš sugovornik ikada razmišljao o vlastitoj glazbenoj produkciji, s obzirom da je to želja brojnih DJ-a,  a on nam je objasnio zašto to više nije za njega te nam je otkrio s kim bi vrlo rado surađivao te koji naši autori imaju najbolju glazbu za koju publika ne zna:
    Za vlastitu produkciju Ozren tvrdi kako je "prestar", ali da je mlađi, sigurno bi se u tome okušao. Dodaje kako su producenti najzdraviji dijelovi naše scene, ali su nažalost, manje poznati ili nepoznati domaćoj javnosti:
    "Tom Blacksoul radi fantastične inozemne produkcije i radio bih s njim da sam mlađi, a Tomec i Grabber autori su, prema mom mišljenju, najljepše glazbe koja je iznjedrila u Hrvatskoj. Samo što za to znaju samo rijetki. Ti glazbenici nisu ni najmanje za to krivi, nego su predobri za ovu sredinu."

    jk

    Iako bi zaista osvježenje na sceni vidjeti suradnju  Ozrena s Tomecom i Grabberom, s druge strane, Ozren pamti lijepa sjećanja i s drugim našim vrhunskim izvođačima kao što je Dino Dvornik, s kojim je imao lude provode i kreativne procese te s Gibbonijem i Nikšom Bratošom. A uskoro ga možemo vidjeti na drugom izdanju "Zagreb Disco Festivala" gdje će s Matijom Lovrecom svirati na funk pozornici. Tom prilikom, morali smo saznati što je to tako privlačno u disco glazbi i koji smjer tog žanra Ozren preferira:

    "Ne postoji niti jedan žanr koji je dobar ili loš sam po sebi. Ako netko tvrdi suprotno, to samo govori o njegovim predrasudama. Tako je i sa discom. Postoje stvarno tone smeća i par kila remek djela. Disco je čisti eskapizam i pozitiva. Ja volim (kao I u rocku) onaj disco u kojemu živi ljudi sviraju. A kad sviraju odlično onda je to među najboljim svirkama na svijetu. Nile Rodgers, George Duke, Gap Band, Kool and the Gang, rane faze Commodoresa ili danas Bruno Mars, mislim da su uspjeli oživjeti taj eskapizam, bijeg u pozitivu I ostvariti fantastične glazbene domete."

    Baš kao glazba koju preferira, Ozren je uživatelj jazz klubova u kojima se uz večeru pije fino vino ili ukusno craft pivo, no, smatra kako u Zagrebu fali takvih mjesta. Da ima, sigurni smo da bi on tamo puštao glazbu uz koju bi posjetitelji, baš kao i svaki put, plesali do zore.

     

    >>> Od menadžerice Hladnog Piva, do DJ-anja na Yammat radiu: Predstavljamo Ivonu Kovačević

     

     

    Autorica: Lovorka Ibrić

    Foto: Facebook / Privatna galerija

     

    Komentiraj

    0 komentara

    Prijavite se da da bi mogli komentirati